U moru svih tih lica s kojima se susrece ili mimoilazi u svom zivotu, pored svog tog zivotnog cirkusa, svog tog ludila, problema, koji mu pred ocima kradu godine, dok on bespomocno stoji nemocan da to promjeni, covjek ipak shvati, naravno vodjen putanjom odredjenom njegovim rodjenjem, da posjeduje tu moc da moze zaustaviti svoje bice i promjeniti smjer puta ili smjer promatranja. Ta moc se budi onda kada ga zivot dovede do tacke najviseg uzvisenja ili tacke najnizeg ponora...Kada izgubi kompas. U tom nekom vremenu izmedju jave i sna, njegovo tijelo nema moc nad njim. Nije zarobljen, osjeca se slobodnim. Tu ne radi apsolutno nista. Doslovno samo lebdi i nema strah da mora zuriti jer nece stici... Tu vrijeme ne postoji. Ne postoje ogranicenja, ni pravila. Ne postoje zakoni. Tu postoji samo On, okruzen nicim. U toj nekoj najmekanijoj postelji od oblaka, u tom nekom stanju nirvane pocinje njegovo restartovanje. Pred njegovim ocima pojavljuju se slike njegovog zivota i u njemu pocinju da naviru emocije u kolicini koju ne prepoznaje. Kisa emocija obuzima svo njegovo bice. Osjeca kao da ce eksplodirati. Istovremeno place i smije se, i u tom trenutku pocinju se pojavljivati slike. Njegov svaki dan, svaki sat, svaki minut, svaki sekund zivota.

FLASH ...Prvi koraci-prvi padovi,

FLASH...prve ljubavi-prva razocarenja,

FLASH...zagrljaji tuzni i oni sretni. Gleda u sve te boje FLASH...zalazak sunca,

FLASH...oblake pred oluju,

FLASH...zelene sume,

FLASH...modre rijeke, i shvati da sve to ima samo jedno ime a to je ljubav. Svi smo mi od ljubavi stvoreni u ljubavi zivimo i za ljubav umiremo. Ta milisekunda budjenja svijesti sasvim je dovoljna da , ma kakav god problem u zivotu imali, znate da svi idemo na jedno mjesto, idemo prema ljubavi, vodjeni ljubavlju, za sobom sakupljajuci i ostavljajuci ljubav. Ako niste zadovoljni trenutnim zivotom, promjenite ugao promatranja jer ono uvijek donosi neka nova rjesenja

copy-paste sa mog drugog bloga