hodao sam lagano i pokusavao da vratim secanje u dane kada sam bio mali,
kada sam bio dete, ali nije mi polazilo za rukom, svako secanje je
pocinjalo tvojim likom, a zavrsavalo se mojom grimasom, mojim bolom,
mojom agonijom...nismo tako zamisljali buducnost, nekako mi se cini ili
gresim, ispravi me, mastali smo o malom domu da kraju sveta, pored
plaze, obasjani suncem...zalazak sunca ti i ja, talasi remete tisinu...
a sad???
gde si ti?
gde sam ja???
cujem da si srecna, da imas nekoga pored sebe, lepo je to znati...
i ja sam srecan zbog tvoje srece, mada bih vise voleo da smo srecni jedno pored drugog...
zivot je cudo, kaze kusta, ma nije, gomila uspona i deset puta vise padova....
ne,
nisam mracan, nisam ni pesimista, samo mi nije jasno zasto meni nikako
da se desi nesto sto ce iz korena promeniti moj zivot...
i tako, dani
prolaze...prolece...ja se setim tebe, setim se nas...leto...setim se
bezbriznih dana koje smo proveli u nasem domu na kraju
sveta...jesen...setim se kako smo setali kroz gomile opalog lisca i
bacali se po njemu....zima...ti...ja...kamin...vino...zbogom voljena....
Ei ole kommentteja vielä.
Jätä kommenttisi, aloita keskustelu!